Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine po prvi put će učestvovati na jednom velikom takmičenju i to na Svjetskom prvenstvu u Kataru početkom sledeće godine. Ovaj rezultat naših rukometaša koji BH javnost nažalost nije ispratila na odgovarajući način spada u fenomen i svojevrsno iznenađenje za mnoge poznavaoce rukometne igre, međutim ne i za naše momke koji su svjesni truda koji su uložili za ovaj uspjeh.
Gledajući utakmice baraža za prvenstvo svijeta protiv Islanda ostali smo zadivljeni borbenošću i zalaganjem naših "gladijatora" koji su nas podsjetili na slavne generacije kolega iz košarkaške i fudbalske reprezentacije. Ovakvo htijenje i volja za uspjehom je recimo krasila košarkašku generaciju sa kraja devedesetih kada u košarci nije postojala ekipa s kojom "Nenina" klapa nije smjela ukrstiti koplja, ili fudbalsku generaciju sa momcima koji su svojom hrabrošću stvarali reprezentaciju u poslijeratnom periodu, tu je i neustrašiva "Barbarezova" klapa, a i zadnja generacija koja nas je odvela na Mundijal. Vrijedi uporediti ovu reprezentaciju sa ekipama iz dva najpopularnija sporta u našoj državi jer se stiče dojam da je ovaj rukometni uspjeh uveliko potcijenjen od bosansko-hercegovačke javnosti gdje smo u danima okupljanja rukometaša pred prvenstvo u Kataru zasuti vijestima o "Slučaju Nurkić", selektoru fudbalske ekipe, itd...
Uspon rukometnih Zmajeva zapravo počinje dolaskom selektora Dragana Markovća u oktobru 2011. godine, pred kvalifikacije za SP u Španiji. Nekoliko kvlifikacionih ciklusa u prethodnom periodu okončan je neslavno, a najveći domet nam je bio baraž. Već u svom prvom kvalifikacionom ciklusu na klupi Zmajeva selektor Marković nas je odveo u baraž gdje smo zaustevljeni od Njemačke iako smo u uzvatnom meču pokazali nevjerovatnu želju i slavili sa devet golova razlike, međutim zaostatak od 12 golova iz prvog meča bio je nedostižan. Međutim,nešto drugo je ta utakmica a prelomila u glavama naših igrača a to je da svojim zalaganjem i borbenošću mogu nadoknaditi manjak kvaliteta i dobiti mnogo jače ekipe u šta smo se uvjerili dvije godine kasnije kada smo iz baraža za prvenstvo u Kataru izbacili velesilu poput Islanda.
Pohvale za ovaj rezultat potrebno je pripisati prije svega selektoru naše reprezentacije Draganu Markoviću. Načela kojim se rukovodio pri sastavljanju ekipe i stvaranju pozitivnog ambijenta u i oko reprezentacije doprinijela su tome da je rukometna reprezentacija postala simbol zajedništva i borbe za državni grb. Igrači koji su se nalazili na selektorovim spiskovima su isključivo oni koji su spremni da "poginu" za državni dres, koji su spremni da se potuku sa velesilama poput Njemačke, Islanda, Danske... Čitav ambijent koji krasi rukometnu reprezentaciju doveo nas je do toga da bi Markovićevi puleni od svih reprezentativnih selekcija mogli prvi odigrati domaću utakmicu u Banja Luci ili zapadnom Mostaru. Proliveni znoj, mnogo uloženog truda prepoznala je prava rukometna publika kakva je u Banja Luci recimo, rodnom gradu selektora Markovića.
Našim momcima želimo mnogo uspjeha u Kataru, uz podršku kakvu su zaslužili već postignutim rezultatom.
Gledajući utakmice baraža za prvenstvo svijeta protiv Islanda ostali smo zadivljeni borbenošću i zalaganjem naših "gladijatora" koji su nas podsjetili na slavne generacije kolega iz košarkaške i fudbalske reprezentacije. Ovakvo htijenje i volja za uspjehom je recimo krasila košarkašku generaciju sa kraja devedesetih kada u košarci nije postojala ekipa s kojom "Nenina" klapa nije smjela ukrstiti koplja, ili fudbalsku generaciju sa momcima koji su svojom hrabrošću stvarali reprezentaciju u poslijeratnom periodu, tu je i neustrašiva "Barbarezova" klapa, a i zadnja generacija koja nas je odvela na Mundijal. Vrijedi uporediti ovu reprezentaciju sa ekipama iz dva najpopularnija sporta u našoj državi jer se stiče dojam da je ovaj rukometni uspjeh uveliko potcijenjen od bosansko-hercegovačke javnosti gdje smo u danima okupljanja rukometaša pred prvenstvo u Kataru zasuti vijestima o "Slučaju Nurkić", selektoru fudbalske ekipe, itd...
Uspon rukometnih Zmajeva zapravo počinje dolaskom selektora Dragana Markovća u oktobru 2011. godine, pred kvalifikacije za SP u Španiji. Nekoliko kvlifikacionih ciklusa u prethodnom periodu okončan je neslavno, a najveći domet nam je bio baraž. Već u svom prvom kvalifikacionom ciklusu na klupi Zmajeva selektor Marković nas je odveo u baraž gdje smo zaustevljeni od Njemačke iako smo u uzvatnom meču pokazali nevjerovatnu želju i slavili sa devet golova razlike, međutim zaostatak od 12 golova iz prvog meča bio je nedostižan. Međutim,nešto drugo je ta utakmica a prelomila u glavama naših igrača a to je da svojim zalaganjem i borbenošću mogu nadoknaditi manjak kvaliteta i dobiti mnogo jače ekipe u šta smo se uvjerili dvije godine kasnije kada smo iz baraža za prvenstvo u Kataru izbacili velesilu poput Islanda.
Pohvale za ovaj rezultat potrebno je pripisati prije svega selektoru naše reprezentacije Draganu Markoviću. Načela kojim se rukovodio pri sastavljanju ekipe i stvaranju pozitivnog ambijenta u i oko reprezentacije doprinijela su tome da je rukometna reprezentacija postala simbol zajedništva i borbe za državni grb. Igrači koji su se nalazili na selektorovim spiskovima su isključivo oni koji su spremni da "poginu" za državni dres, koji su spremni da se potuku sa velesilama poput Njemačke, Islanda, Danske... Čitav ambijent koji krasi rukometnu reprezentaciju doveo nas je do toga da bi Markovićevi puleni od svih reprezentativnih selekcija mogli prvi odigrati domaću utakmicu u Banja Luci ili zapadnom Mostaru. Proliveni znoj, mnogo uloženog truda prepoznala je prava rukometna publika kakva je u Banja Luci recimo, rodnom gradu selektora Markovića.
Našim momcima želimo mnogo uspjeha u Kataru, uz podršku kakvu su zaslužili već postignutim rezultatom.
Nema komentara:
Objavi komentar