Nakon posljednjeg sudijskog zvižduka u Kaunasu sudije Zwayera nacija je utonula u višednevno slavlje i proslavu plasmana u Brazil,baš kako nam dolikuje i kako samo mi znamo da se radujemo. Navijači su slavili imena heroja, predlagali da se po igračima zovu neke gradske ulice, podignu spomenici za dugo sjećanje historijskog uspjeha. Izuzet iz ove opštenarodne pomame nije bio ni "ljubimac" na klupi najbolji igrač u historiji naše države a kasnije će se ispostaviti, prvi kao selektor koji je našu reprezentaciju odveo na veliko takmičenje. Nikada većina Bosanaca i Hercegovaca baš kao i ja nije bila sretnija kao te oktobarske noći ,i ne postoji mjesto na svijetu gdje bi bili radije osim tu, pred vječnom vatrom sa herojima, gladjatorima nacije.
Plasman u Brazil bio je realnost već nakon polovine odigranih kvalifikacija. Već tada se mogla naslutiti velika razlika u kvaliteti naše reprezentacije u odnosu na Slovačku i Grčku, te smo svi očekivali dominantan kraj kvalifikacija. Isti smo u velikoj mjeri kompromitovali domaćom utakmicom protiv Slovačke da bi se samo Hajrovićevom lucidnosti u Žilini "vratili u život". Malo stručnjaka u našoj zemlji je analiziralo i igru u historijskoj utakmici u Kaunasu, gol smo dali u 68. minuti,strepili do kraja ali rezultat je važan. Zapravo od utakmice protiv SAD-a na Koševu kada su nas Ameri "okrenuli" naša reprezentacija ide silaznom putanjom a kraj našeg pada se ne nazire.
Ozbiljna kritična masa ljudi koja je javno počela kritikovati selektora Sušića stvorila se nakon utakmice u Innsbrucku kada smo doživjeli blamažu a odnosi u svlačionici su poremećeni jednom zauvijek.
Na spisku za Egipat su bili igrači poput Hadžića i Kvržića (čiji status u repci je rehabilitiran pred gostovanje u Izraelu), Vršajević je već postao standardni bek reprezentacije a ako treba i krilo,može to Avdija. Po prvi put se na spisku našao i selektorov nećak Tino, kao osrednji igrač treće ekipe HNL-a. Tada smo po prvi puta svjedočili ulasku nepotizma u instituciju reprezentacije BiH nakon svih ostalih državnih institucija u našoj zemlji .Da stvar bude dramatičnija i razlog da Sušić dobije ogromnu količinu novih protivnika, Tino Sušić i Anel Hadžić će otići u Brazil (a u jednoj utakmici prvenstva biti počašćeni da budu starteri).
Za razliku od njih igrači koji su godinama topili dres znojem,krvarili na terenu a svojim kvalitetom odskaču daleko od pomenutog dvojca ostali su kući ili su za utješnu nagradu dobili putovanje u Brazil u društvu stručnog štaba. Može selektor Sušić da pokazuje i traži razlog u spornim SMS-ovima Ervina Zukanovića, ali isto tako selektor mora da zna kako se osjećaju njegovi igrači kada na prvenstvo idu oni koji to nisu zaslužili. Zapravo znao je to Sušić,ali tvrdoglavost ili pomenuti bezobrazluk već su bili uzeli maha.
Krah u Brazilu,raspad svlačionice koji se mogao naslutiti još na pripremama u Hrasnici bili su logičan slijed događaja koji je većina nas naslutila. Međutim nismo naslutili i ostali smo frapirani kada je selektor nakon prvenstva dobio novi izdašniji ugovor od saveza te je tada velika većina javnosti ovaj potez okarakterisala kao pogrešan u šta smo se svi uvjerili nekoliko mjeseci kasnije.Ceh novom Sušićevom ugovoru platio je "kapiten" kabadahija i Zvjezdan Misimović najpotcjenjeniji igrač u historiji reprezentacije, ljudska veličina, gromada od čovjeka koji je čitavu deceniju bez pogovora kravario za nacionalni dres. Kada je u pitanju kapiten on je iz repke otišao dijelom zbog javnosti, dijelom zbog konflikta sa Sušićem. Javnost je bila podijeljena u prebacivanju odgovornosti za loš rezultat u Brazilu.
Emir Spahić jeste bio uzrok poremećenih odnosa na relaciji Sušić-igrači te sami igrači među sobom, ali nije li selektorova uloga kontrola nad svlačionicom i pronalazak balansa, uvođenje reda, jer ipak kapiten je prvi među jednakima na terenu, u svlačionici je šef jedan. Ipak Sušić je Spahića vratio kada je vidio da je "vrag odnio šalu" te da je puno lakše kada u ekipi ima Spahića kome će smišljeno prepustiti napade jednog dijela ogorčene javnosti. Shvatio je Pape da je sam na vjetrometini te da su mu puno veće šanse da se spasi na ugodnoj klupi Zmajeva uz kapitena kabadahiju.
Posljednjih mjeseci svjedočimo lošem startu kvalifikacija, ali nije baš to ono što najviše boli navijače. Puno više boli srozavanje ugleda naše reprezentacije. Puno više boli kada se selektor Sušić zadovoljava osvojenim jednim bodom protiv sila kakve su Vels i Izrael. Nije puno vremena prošlo kada smo bili dostigli vrhunac poštovanja u nogometnom svijetu i bili strah i trepet za mnoge ekipe. Nije puno vremena prošlo kada je Pape (onaj stari Pape) držao lekcije u svlačionici nakon debakla u Rumuniji. Današnji Pape je drugačiji i više nema snage za te stvari.
Vraćamo se na početak priče, hoćemo li Safeta Sušića pamtiti kao čovjeka koji je prvi put odveo našu reprezentaciju na veliko takmičenje, ili ćemo ga pamtiti kao prvog koji je uveo nepotizam u reprezentaciju, koji je zakasnio na izvlačenje grupa Mundijala, prvog koji je odgodio trening zbog straha od povreda, prvog koji ne skautira svoje protivnike jer nas nemaju čime iznenaditi, prvog koji ne poziva igrače Lige petice,itd.
Zmajevi sretno u Izraelu, SRCE NA TEREN.
Plasman u Brazil bio je realnost već nakon polovine odigranih kvalifikacija. Već tada se mogla naslutiti velika razlika u kvaliteti naše reprezentacije u odnosu na Slovačku i Grčku, te smo svi očekivali dominantan kraj kvalifikacija. Isti smo u velikoj mjeri kompromitovali domaćom utakmicom protiv Slovačke da bi se samo Hajrovićevom lucidnosti u Žilini "vratili u život". Malo stručnjaka u našoj zemlji je analiziralo i igru u historijskoj utakmici u Kaunasu, gol smo dali u 68. minuti,strepili do kraja ali rezultat je važan. Zapravo od utakmice protiv SAD-a na Koševu kada su nas Ameri "okrenuli" naša reprezentacija ide silaznom putanjom a kraj našeg pada se ne nazire.
Ozbiljna kritična masa ljudi koja je javno počela kritikovati selektora Sušića stvorila se nakon utakmice u Innsbrucku kada smo doživjeli blamažu a odnosi u svlačionici su poremećeni jednom zauvijek.
Na spisku za Egipat su bili igrači poput Hadžića i Kvržića (čiji status u repci je rehabilitiran pred gostovanje u Izraelu), Vršajević je već postao standardni bek reprezentacije a ako treba i krilo,može to Avdija. Po prvi put se na spisku našao i selektorov nećak Tino, kao osrednji igrač treće ekipe HNL-a. Tada smo po prvi puta svjedočili ulasku nepotizma u instituciju reprezentacije BiH nakon svih ostalih državnih institucija u našoj zemlji .Da stvar bude dramatičnija i razlog da Sušić dobije ogromnu količinu novih protivnika, Tino Sušić i Anel Hadžić će otići u Brazil (a u jednoj utakmici prvenstva biti počašćeni da budu starteri).
Za razliku od njih igrači koji su godinama topili dres znojem,krvarili na terenu a svojim kvalitetom odskaču daleko od pomenutog dvojca ostali su kući ili su za utješnu nagradu dobili putovanje u Brazil u društvu stručnog štaba. Može selektor Sušić da pokazuje i traži razlog u spornim SMS-ovima Ervina Zukanovića, ali isto tako selektor mora da zna kako se osjećaju njegovi igrači kada na prvenstvo idu oni koji to nisu zaslužili. Zapravo znao je to Sušić,ali tvrdoglavost ili pomenuti bezobrazluk već su bili uzeli maha.
Krah u Brazilu,raspad svlačionice koji se mogao naslutiti još na pripremama u Hrasnici bili su logičan slijed događaja koji je većina nas naslutila. Međutim nismo naslutili i ostali smo frapirani kada je selektor nakon prvenstva dobio novi izdašniji ugovor od saveza te je tada velika većina javnosti ovaj potez okarakterisala kao pogrešan u šta smo se svi uvjerili nekoliko mjeseci kasnije.Ceh novom Sušićevom ugovoru platio je "kapiten" kabadahija i Zvjezdan Misimović najpotcjenjeniji igrač u historiji reprezentacije, ljudska veličina, gromada od čovjeka koji je čitavu deceniju bez pogovora kravario za nacionalni dres. Kada je u pitanju kapiten on je iz repke otišao dijelom zbog javnosti, dijelom zbog konflikta sa Sušićem. Javnost je bila podijeljena u prebacivanju odgovornosti za loš rezultat u Brazilu.
Emir Spahić jeste bio uzrok poremećenih odnosa na relaciji Sušić-igrači te sami igrači među sobom, ali nije li selektorova uloga kontrola nad svlačionicom i pronalazak balansa, uvođenje reda, jer ipak kapiten je prvi među jednakima na terenu, u svlačionici je šef jedan. Ipak Sušić je Spahića vratio kada je vidio da je "vrag odnio šalu" te da je puno lakše kada u ekipi ima Spahića kome će smišljeno prepustiti napade jednog dijela ogorčene javnosti. Shvatio je Pape da je sam na vjetrometini te da su mu puno veće šanse da se spasi na ugodnoj klupi Zmajeva uz kapitena kabadahiju.
Posljednjih mjeseci svjedočimo lošem startu kvalifikacija, ali nije baš to ono što najviše boli navijače. Puno više boli srozavanje ugleda naše reprezentacije. Puno više boli kada se selektor Sušić zadovoljava osvojenim jednim bodom protiv sila kakve su Vels i Izrael. Nije puno vremena prošlo kada smo bili dostigli vrhunac poštovanja u nogometnom svijetu i bili strah i trepet za mnoge ekipe. Nije puno vremena prošlo kada je Pape (onaj stari Pape) držao lekcije u svlačionici nakon debakla u Rumuniji. Današnji Pape je drugačiji i više nema snage za te stvari.
Vraćamo se na početak priče, hoćemo li Safeta Sušića pamtiti kao čovjeka koji je prvi put odveo našu reprezentaciju na veliko takmičenje, ili ćemo ga pamtiti kao prvog koji je uveo nepotizam u reprezentaciju, koji je zakasnio na izvlačenje grupa Mundijala, prvog koji je odgodio trening zbog straha od povreda, prvog koji ne skautira svoje protivnike jer nas nemaju čime iznenaditi, prvog koji ne poziva igrače Lige petice,itd.
Zmajevi sretno u Izraelu, SRCE NA TEREN.
Nema komentara:
Objavi komentar