Ponos Mostara - nekad i sad

Ponos Hercegovine, jedan od najomiljenijih klubova na prostoru bivše Jugoslavije, sinonim za Mostar samo su neki od atributa koji se vežu za jedan od najslavnijih i najpoznatijih bosansko-hercegovačkih klubova, Velež iz Mostara. Međutim, gdje je Velež danas, da li Velež zauzima isto ono mjesto koje je zauzimao i prije 1992. godine u srcima Mostaraca, Hercegovaca, Bosanaca i svih onih kojima je crvena boja, petokraka, Velež u srcu? Gdje je Velež na fudbalskoj sceni u Bosni i Hercegovini danas?

Osnovan 1922. godine a nazvan po obližnjoj planini Velež klub sa Neretve, svoju veliku historiju počinje da ispisuje poslije drugog svjetskog rata. Velež se prvi put plasirao u prvu jugoslovensku ligu u sezoni 1952/1953, nakon koje ispada u niži rang takmičenja. Međutim ponovnim ulaskom u najjaču jugoslovensku ligu  u sezoni 1955/1956 Velež započinje višedecenijski neprekidni nastup u elitnom razredu jugoslovenskog fudbala u kojem je ostao sve do raspada bivše nam države 1992. godine. Dva puta viceprvak lige (72/73, 73/74), 4 puta finalista kupa Maršala Tita iz kojih je dva puta izašao kao pobjednik (1981, 1986) najveći su Veležovi uspjesi za vrijeme igranja u konkurenciji najboljih jugoslovenskih klubova. Najveći Evropski domet popularnih „Rođenih“ je četvrtfinale Kupa Uefa u sezoni 1974/1975. Sve navedene uspjehe „Rođeni“ su ostvarili igrajući na stadionu pod Bijelim Brijegom, na kome je Velež igrao svoje domaće utakmice od 1971. pa sve do 1992. godine.

Ne sluteći kakva sudbina očekuje Mostar i čitavu državu marta 15. 1992. godine u okviru prve jugoslovenske lige Velež je ugostio Zemun. Niko nije ni pomišljao da će upravo ta utakmica biti i posljednja odigrana u nekadašnjem Veležovom domu Pod Bijelim Brijegom. Sledeća domaća utakmica protiv Radničkog iz Niša je odgođena po naredbi JNA. Situacija u državi je uveliko bila dramatična pa je Velež na naredno, posljednje gostovanje Spartaku u Suboticu otišao bez igrača hrvatske nacionalnosti. Dramatičan povratak u Mostar, razduživanje opreme od strane igrača, otkazivanje treninga do daljnjeg samo su bili uvod u ono sto je slijedilo. A slijedilo je Veležovo istjerivanje sa stadiona Pod Bijelim Brijegom. Reaktiviranjem rada HŠK Zrinjski čiji rad je bio zabranjen za vrijeme komunističke vlasti kao i mnoge institucije sa nacionalnim predznakom, stadion pod Bijelim Brijegom, hram fudbala postaje prvi primjer podjela nekad multietničkog grada i primjer svega onoga što će Mostar biti u ratu i ostati dvadeset godina poslije rata. Mjesta na zapadnoj strani grada gdje se i nalazi stadion Pod Bijelim Brijegom bilo je samo za jedan klub. Ratna zbivanja u Mostaru nekada multietničkom gradu u svakom njegovom dijelu pretvaraju u dvoetnički sa jasnom linijom razgraničenja na zapadni dio ( većinom Hrvatsko stanovništvo) i istočni (većinom Bošnjačko stanovništvo).  Novoosnovana mostarska općina jugozapad poslije završetka rata stadion Pod Bijelim Brijegom daje na korištenje HŠK Zrinjskom, da bi poslije toga ovaj klub sa istom opštinom potpisao ugovor o korištenju stadiona na period od nevjerovatnih 110 godina. U međuvremenu Velež svoje utočište pronalazi u mostarskom prigradskom naselju Vrapčići ( 4 km udaljeno od grada Mostara) na kome započinje odigravanje domaćih utakmica na neuslovnom stadionu  uz istovremenu borbu za povratak na svoj stari stadion.

Velež poslije rata

Velež se poslije rata nikada nije uspio približiti stazama stare slave koje su ga krasile prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon učešća u početnoj sezoni Premijer lige BiH (2002/2003) Velež ispada u niži rang takmičenja ( 1. Ligu Federacije) gdje je proveo tri godine. U sezoni 2005/2006 osvaja prvo mjesto te biva promovisan ponovo u najviši trang takmičenja, Premijer ligu gdje se nalazi do dana današnjeg. Većinu sezona provedenih u Premijer ligi BiH Velež se borio za očuvanje statusa premijerligaša, da bi tek u prošloj sezoni postigao kakav takav pomak završivši u gornjem dijelu tabele ( 5. mjesto). Velež i u tekućoj sezoni zauzima visoko mjesto ali bez mogućnosti i snage da se umiješa u borbu za Evropsko natjecanje sa najboljim klubovima u državi.

Pričati o Veležovoj historiji je istovremeno i lijepo i veoma teško, ali analizirati Veležove poslijeratne (ne)uspjehe i razloge istih je zaista nezahvalno. Gledajući sa fudbalskog aspekta, funkcionisanja kluba, ne treba zaboraviti činjenicu da je u odnosu na period prije devedesetih Velež dobio značajnu regionalnu i lokalnu konkurenciju prije svega u HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg. Ponekad se stiče dojam da se Velež nije baš najbolje snašao sa petokrakom na grbu i bremenom stare slave u prelazu iz ex-yu u surovu BH nogometnu realnost. Značajno smanjenja baza i revidirana teritorija sa koje je Velež crpio i stvarao igrače mnogo je uticala na klub koji se u prošlosti oslanjao najvećim dijelom u domaće snage odnosno u svoju omladinsku školu. Ovaj aspekt kašnjenja Veleža za nekim regionalnim klubovima koji su u međuvremenu izgradili kampove za trening je pitanje za sve one koji su nešto značili u Veležu u posljednjih 20 godina, jer ipak klub kao Velež morao bi iskorisiti svoje ime u privlačenju najboljih omladinaca iz hercegovačke regije s obzirom na historiju i renome. Treba naravno imati u vidu i loše uslove u kojima treniraju Veležovi omladinci ( neuslovno igralište u „Sjevernom logoru“) što je svakako sastavni segment onoga što Velež proživljava u poratnom periodu tj. konstantna borba za „biološki opstanak“.

Ratna zbivanja prouzrokovala su raseljavanje mnogih Mostaraca na više strana svijeta, tako da nije zanemariv ni navijački potencijal koji je Velež pretrpio u 90-im godinama. Značenja Veleža u pravom smislu mogu biti svjesni ponajviše pravi, autohtoni Mostarci. To što pola grada nakon 92. godine navija za drugi klub ne bi smjelo biti prepreka onima koji se i posle 92. godine osjećaju Veležovcima da učine sve kako bi njihov klub postao kao nekada.

Velež jeste bio ostavljen sam na milost i nemilost neprijatelja a i onih koji su sami sebe svrstavali u Veležove  „prijatelje“, prekid života kluba u ratnim godinama takođe nije lako nadoknadiv. Ali nemogućnost pronalaska unutarnje snage u navijačima, legendama kluba teško je objašnjiv. Preovladavanje mišljenja da je krivac za klupske neuspjehe neko drugi, „sa one tamo strane“ neće popraviti nešto što je popravljivo samo sopstvenim radom. Prema Veležu jeste učinjena nepravda, možda čak kao ni jednom drugom klubu na ovim prostorima ali priča o Veležovom povratku Pod Bijeli Brijeg je isključivo političko pitanje i tako će ostati sve dok u gradu postoje „strane“ zainteresovane za održavanje stanja nacionalnih tenzija u cilju odžavanja u strukturama vlasti. Povratak Veleža Pod Bijeli Brijeg bi mogao značiti možda neki drugi Mostar, Mostar bar malo sličan onome prije 92. godine. Većina Veležovih navijača je u velikoj mjeri svjesna ovih činjenica, ali ista ta velika većina Veležovaca nije prihvatila činjenicu da se dalje mora poći iz drugog doma.